Preti li nam treći svetski rat?
Ukoliko bi, ne daj bože, u narednom periodu došlo do izbijanja svetskog rata, nema nikakve sumnje da bi se ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku posmatrali istovetno, odnosno kao predigra uoči trećeg svetskog rata. U svetlu, kako aktuelnih dešavanja u Ukrajini i Pojasu Gaze, tako i širih političkih, ekonomskih i bezbednosnih implikacija koje iz njih proističu, postavlja se opravdano pitanje: Da li smo i koliko blizu novog, a po čovečanstvo možda i kobnog svetskog rata?
Najpre treba istaći da nema svetskog rata bez učešća velikih sila. Sve ostale zemlje, uključujući i one s pravom označene kao regionalne sile, poput Turske i Irana, nemaju kapacitete i mogućnosti da iniciraju svetski rat. To važi i za Indiju i Paksitan, uprkos tome što je reč o zemljama s nuklearnim naoružanjem, jer one ne spadaju u nuklearne sile i nisu zemlje (još uvek) čije vojnobezbednosne ambicije bi mogle proizvesti lančanu globalnu reakciju.
Sa druge strane, iako nisu među nuklearnim silama, Izrael i Severna Koreja bi mogle biti važne karike u potencijalnom globalnom nuklearnom sukobu, uprkos tome što po površini koju zapremaju i broju stanovnika spadaju u male zemlje. Naime, Izrael je zemlja čiji je uticaj širom sveta izuzetan, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, a koja je u verskom smislu važna za sve velike monoteističke religije i koja je, zbog iskustva jevrejskog naroda tokom Holokausta, spremna na sve kako bi obezbedila svoj opstanak. Severna Koreja je diktatura u rukama jedne porodice i zemlja koja konstantno testira svoje različito naoružanje u Tihom okeanu, te je više puta pretila Sjedinjenim Državama da će ih gađati istim ukoliko bude potrebno.
Međutim, jedine prave nuklearne sile koje bi svojim vojnim potezima mogle da uzdrmaju svet su Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska. Koliko je svaka od njih u ovom trenutku „raspoložena“ za otpočinjanje svetskog konflikta, teško je reći. Kina je, reklo bi se, najdalje od toga, kao zemlja koja se trenutno ekonomski, tehnološki i infrastrukturno najbrže razvija, koja ne želi da vojnim putem zauzme tzv. Republiku Kinu (Tajvan) i uporno izbegava provokacije od strane kolektivnog Zapada.
Sjedinjene Države su još uvek dominantna svetska sila, ali svakako ne na vrhuncu svoje moći kao za vreme kraja Hladnog rata. Iako nema nikakve sumnje da žele da sačuvaju svoju dominantnu poziciju, Sjedinjene Države su u stanju da konflikte reše u svoju korist bez upotrebe nuklearnog oružja (najsvežiji je primer bombardovanja iranskih nuklearnih postrojenja). Nakon moćnog vojnog udara na Ukrajinu početkom 2022. godine, Rusija je tokom poslednje tri godine osvojila svega 1% teritorije susedne zemlje. Istini za volju, treba reći da Rusija to čini bez veće mobilizacije vojno sposobnog stanovništva, te da još uvek dobro podnosi sankcije koje joj je nametnu kolektivni Zapad. Ostaju, konačno, Francuska i Velika Britanija, bivše kolonijalne sile čiji je globalni uticaj znatno opao, ali svakako nije mali.
S obzirom na to da su ove dve zemlje inicirale formiranje tzv. koalicije voljnih protiv Rusije, te da indirektno sugerišu o potrebi da se njihove i ostale trupe pošalju na teritoriju Ukrajine kako bi se branila i ona i cela Evropa, jasno je da te zemlje više negoli ijedna druga provociraju ozbiljniju reakciju Rusije.
Zaključno, možemo reći da je teško očekivati da dođe od nuklearnog svetskog rata, jer bi gubitnik bilo celo čovečanstvo, a za vođenje svetskog rata na konvencionalni način kapacitete imaju jedino Sjedinjene Države i Kina, ali su obe zemlje, iz različitih razloga, nezainteresovane za takav razvoj situacije. Očekujmo zato nastavak proksi i regionalnih ratova iza kojih će uvek, u većoj ili manjoj meri, između ostalih stajati i interesi velikih sila.